Neka žena ulazi u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno petnaestero
djece.
- Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
- Ma, jesu - odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta
odgovarala na to pitanje.
- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova
imena.
- Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša - krene žena nabrajati. A ovo
je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin,
Saša.
- Zar se i svi ostali zovu Saša? - upita, sve ne vjerujući, socijalna
radnica.
- Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na
ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko
hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je
valjda bila najpametnija odluka - sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
- To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete
a ne cijela gomila njih?
- A, onda ih zovem prezimenom!
Sin nekog arapskog seika studira u Beogradu. Nakon mesec dana pise kuci:
Srbija je prelepa, ljudi su jako ljubazni i bas mi se svidja ovde. Samo mi
je ponekad neprijatno kad idem na fakultet u mom pozlacenom mercedesu a neko
od mojih profesora izlazi iz tramvaja....
Posle par dana stize cek na milion dolara sa kratkom porukom roditelja:
Nemoj da nas sramotis, kupi i ti tramvaj!
